IE8 accelerator
facebook fun page


                  Zimske obredne pesme

Koledarske pesme

U periodu od 22. decembra (od zimske kratkodnevice) pa do 7. januara (Božića) ili čak Bogojavljenja, a naročito veče pred Badnji dan okupljale su se grupe od najmanje sedam momaka, išle od kuće do kuće i pevale koledarske pesme, želeći domaćinu i ukućanima rodnu godinu i zdrav život. Jedan od njih predstavljao je Koleda i nosio je samur kalpak na glavi, drugi je bio njegov vojvoda, a treći vrećar, onaj koji nosi nakupljene stvari. Prema verovanju, pesma je pomagala mladom Suncu da ojača i pobedi tamu. Ljudi su koledare darivali najčešće mrsnom hranom.

Vojevao beli Vide, koledo!
Tri godine s kleti Turci,
A četiri s crni Ugri.
Kada Vide s vojske dođe,
Sede Vide da večera,
Stade gromot, stade tropot
Oko dvora Vidojeva.
Al’ govori beli Vide:
„Iziđ’, ljubo, te pogledaj
Šta je gromot šta je tropot
Oko dvora Vidojeva.“
Kad iziđe verna ljuba,
Konji mu se kopitaju,
Raduju se gospodaru
Da je skoro s vojske došô;
I golubi s kril’ma biju
Raduju se gospodaru
Da je skoro s vojske došô.

U u ovoj koledarskoj pesmi sačuvano je sećanje na slovenskog boga Svetovida. Svetovid ima atribute svevidećeg i sveznajućeg božanstva, pa se u ovoj pesmi identifikuje sa Suncem, koje sa neba vidi i zna sve što se na zemlji dešava. Nimalo slučajno, Vid se kući vraća uveče, u vreme kada Sunce zalazi i nestaje sa neba. Uz njegovo ime stoji stalni epitet beli, koji govori o njegovoj povezanosti sa svetlošću i pozitivnim, konstruktivnim silama u prirodi. Vidovi neprijatelji poistovećeni su sa istorijskim neprijateljima, pa se u njihovom imenovanju otkrivaju noviji slojevi u genezi pesme. Stariji sloj sadržan je u njihovim atributima kleti i crni, koji stoje u kontrastu prema epitetu beli uz Vidovo ime. Vid, Sunce, prikazuje se kao pobednik nad silama mraka, što je usklađeno sa periodom u kome je pesma pevana, kada obdanica počinje da se produžava na račun tame. Antropomorfizacija božanstva vidljiva je u idealnoj predstavi Vida kao patrijarhalnog domaćina koga u domu punom izobilja dočekuju sa radošću i oduševljenjem. U slici konja koji se raduju povratku gospodara sačuvana je predstava o Svetovidu kao bogu konjaniku.

 

Otvor vrata, domačine
Koljedo Koljedo!
Domačine domačine
Koljedo Koljedo!
Dodaj nama ladne vode
Koljedo Koljedo
Da kupamo okupamo
Koljedo Koljedo!
Mlada boga tog Božiča
Koljedo Koljedo
Tog Božiča Svarožiča.
Na njemu je mor dolama
Suhim zlatom izatkata
A bisjerom podatkata
Po dolami bijel pojas
Čak do zemlje prjevaljuje.
Više njega zlatne toke
Više ovih rujn’ azdija
Rujna azda kolastija.
Kola su mu bjeli svjete
Bjeli svjete jasna vječnost.
Na glavu mu samur kalapak
Vito pjero do ramjena
A čeljenka do oblaka.
Oblacima podrmuje
A munjama zaljuljuje
Cjelim svjetom potrešuje.
Konjic mu je jarko sunce,
Bojni doro ognjeviti.
Svje svjetove prjegljedžuje
I u njima sve mi gazde
Koj daruje koj njedaje
Koljedžanam Badnjarima
Njemu srječe nigde njejma.

(pripev „Koljedo Koljedo” ponavlja se posle svakog stiha)

Pesma izrasta iz realne situacije u kojoj koledarska povorka dolazi pred jednu od kuća i obraća se domaćinu, a završava se  isto tako realistčnim pozivom na darivanje. Centralni deo pesme zauzima opis mladog boga (božića) Svarožića, otelovljenja svetlosti i toplote, koje počinju da jačaju i rastu nakon kratkodnevice. Na prvom mestu je izgled božanstva. U njegovoj raskošnoj odeždi i opremi izdvajaju se  bela i rujna (žuta) boja kao i sjaj zlata, što povezuje ovo božanstvo sa Suncem. Antropomorfnu sliku božanstva upotpunjuju fantastični elementi. Sledi opis njegovog dejstva i moći, koji ukazuje da se radi o božanstvu koje ima vlast i nad nebeskim pojavama i nad zemljom  i koje stoga zaslužuje utoliko više poštovanja. Sposobnost upravljanja munjama i gromovima približava opisano božanstvo predstavi o Perunu, potonjem svetom Iliji. Opis upotpunjuje prikaz junakovog konja, koji se poredi sa Suncem i koji se epitetom ognjeviti usklađuje sa božanstvom kome pripada svojom svetlom i vatrenom pojavom. Bog prikazan u pesmi je konjanik, što je jedan od atributa Svetovida. Svetovidovim odlikama pripada nadgledanje svih svetova i jasan uvid u večnost. Jasno je da se u obrednim pesmama pojam Božić ne odnosi na praznik, već označava mladog, novorođenog boga, koji, međutim, ne nosi karakteristike Hrista, već, naprotiv, pripada staroj religiji. U ovoj pesmi pod imenom Svarožića otkrivaju se atributi boga sunca, ali i boga gromovnika Peruna i svevidećeg  boga konjanika Svetovida.

Na Badnji dan

Siva Živa siva silna,
Siva silna golubice!
da kuda si putovala?
Odgovara Siva Živa
Siva silna golubica:
„Ja sam tamo putovala
U Inđiju našu zemlju.
Prolećela Hindušana
I tu Globu Tartariju
Crni Hinduš i Tartaru.
Letila sam Gospodaru
Našem silnom Triglav boru
Te gledala što nam čini
Što nam čini zapoveda.”
Što činjaše naš gospodar,
Naš gospodar Triglav velji,
Naš Stvoritelj i Držitelj
I veliki Umoritelj?
Odgovori Siva Živa
Bela silna golubica:
„Naš gospodar lepo čini
Trima kola u zučinje
I četvrto zlato meri.
Da pravimo zlatne čaše
Zlatne čaše i srebrne
Da molimo mladog Boga
I Božića Svarožića
Da nam dade svako dobro
Ponajveće dugi život.
Dugi život dobro zdravlje
I bogatstvo što ga nosi.
Božić poje po svu zemlju
Ne boji se Hindušana
Niti crnog Tatarana
Ni goleme te pustare
A proklete Globe crne
Globe crne Tartarije,
I te gadne Mandžurije.
Slava mu je do nebesa,
Do prestola Triglav Boga.
Brada mu je do pojasa,
Do pojasa sredi zemlje
Srpske zemlje Raške svetle.
Da se rode muška deca
Ljuti vojni Davorovi
Davorovi i Jarila
Ona silnog Turivoja.
Turivoja Đurimami
Da se rode jagnjičići
Jagnjičići i jarići
I ti velja telančići,
Ženski više nego muški.“

(Posle svakog stiha ponavlja se pripev:
O Koljedo oj,
Moj Bogo moj!
Moj Božiću moj,
Svarožiću moj!)

U okviru ove pesme pominje se nekoliko božanstava. Čitava pesma je komponovana kao dijalog sa boginjom Sivom Živom, koja ovde ima funkciju izvestioca o volji bogova.  Ona se poistovećuje sa golubicom, što nije čudno budući da se golub kod Srba smatrao svetom pticom. Boginja prenosi reči Triglava, koji je ovde predstavljen kao vrhovni bog, onaj koji izdaje zapovesti. On je smešten u udaljenu imaginarnu zemlju Inđiju, kojoj pristup imaju samo bogovi, budući da je od našeg sveta odvajaju predeli za čoveka neprohodni i okarakterisani kao crni i prokleti. Boga Triglava hrišćanskom poimanju Boga približavaju atributi Stvoritelj i Držitelj. Međutim, on je istovremeno i veliki Umoritelj. Iz ovog poslednjeg iščitava se starije, nehrišćansko poimanje sveta, čovekovog položaja u njemu i smene života i smrti kao ravnopravnih članova neprekidnog ciklusa rađanja i umiranja, obnavljanja i uništavanja. Tri atributa, od kojih prvi označava tvorca postojećeg, drugi onoga ko održava i čuva stvoreno, a treći rušitelja koji otvara put ka novom stvaranju, odgovaraju imenu božanstva, koje ukazuje na trojstvo funkcija. Poruka božanstva tiče se pouke ljudima kako da žive u izobilju. Kao onaj ko daruje blagostanje u ovoj pesmi, kao i u ostalim pesmama koje se vezuju za ovo doba godine, imenuje se mladi bog,  Svarožić. Svarožić je pobednik nad zlim i mračnim silama, što mu daje osobine boga Sunca i svetlosti. On daje dug život i zdravlje ljudima i obezbeđuje plodnost. Zanimljivo je zapaziti da se željena muška deca nazivaju Davorovim i Jarilovim vojnicima, što u pesmu unosi pomen i na druga slovenska božanstva.

Na Novu godinu

Pred Novu godinu (Mladi Božić, Vasiljevdan) devojke donose vodu sa različitih izvora, a zatim je sipaju u jedan kotao i u nju stavljaju suvo cveće i svoje prstenje pa vračaju i određuju svoju sreću. Kada dođu na vodu pevaju pesme Vodanu i njegovom sinu Moranu.

Oj Vodane Vodane,
I tvoj sine Morane!
Ne muti nam vodice
Ne pušt u nju Morice.
Nama voda potrebna
Za prstena venčana.
Čista voda prečista
Ljubav čista da nam je
Bez tvog sina Morana
I sestrica Morica,
Što no momke moraju
Od naske ih otimlju
Pa jih more i ljube
U dubljine uvlače,
Te dubljine studene
I vrtloge proklete.

Voda je u ovoj pesmi predstavljena kao stanište zlih bića. Ime gospodara vode izvedeno je iz naziva elementa kojim vlada. Uz njega su i njegov sin Moran i kćeri Morice. Imena ovih bića sadrže isti koren kao glagol moriti, a mogu se povezati i sa imenom boginje zime i smrti Morane. U svakom slučaju, voda je naseljena demonima koji prouzrokuju smrt. Naročito se ističe pogubno dejstvo ženskih demona, koji su kontrast devojkama koje pokušavaju da ih umilostive.

 

Romana Radović