IE8 accelerator
facebook fun page


                  Letnje obredne pesme

 

Ivandanske pesme

Ivandan se smatrao značajnim praznikom i za njega je bio vezan čitav niz obreda. Veče pred Ivandan devojke su brale ivansko (žuto ili crveno) i petrovsko (plavo) cveće, stavljale ga na jedno mesto, a zatim od tog cveća plele vence koje su  potom stavljale na sve zgrade, torove, vrata, njive, livade, pa i na krst u selu. Smatra se da ivandanski venci predstavljaju Sunce. Da je ovaj praznik vezan za Sunce i njegovo kretanje svedoči i običaj paljenja ivandanskih vatri, koje su letnji pandan badnjačkim vatrama. Veče pred Ivandan palile su  se lile i obnosile oko kuća, zgrada, njiva, torova, pa čak i oko čitavog sela, čime se stvarao magijski vatreni krug u koji ne mogu da prodru zle sile.

Ivanjsko cveće petranjsko,
Ivanjsko cveće rujano,
Petranjsko cveće plavetno!
Ivan ga bere te bere,
Petar ga plete te plete.
Ivan ga bere te bere,
Daje ga bratu do sebe
Svom mlađem bratu Koledu.
Dajući brata moljaše:
„Aj mio brate Koledo!
Evo ti cvetak moj dajem
Čuvaj ga divni Koledo.
Čuvaj ga pa ga sačuvaj
Do moga čudna rođenja
Do tvoga strašna umrenja
Umrenja brata Koleda
Starijeg brata Božića,
Sinova starog Svaroga.“
Petar mi cvetak primaše,
Petar mi venac vijaše
Pa veli bratu Kupalu:
„Oj mio brate Kupalo,
Stariji brate Ivane,
Primam ti cvetak i život
Do moga strašnog umrenja
I našeg brata rođenja
Rođenja mladog Božića
Sina nam starog Svaroga.“

Ova pesma vezana jedan od dva ključna trenutka vezana za godišnji ciklus Sunca, za letnju dugodnevicu, kada je Sunce najjače, ali počinje da slabi. Briga o plodnosti i blagostanju podeljena je između dva božanstva., Kupala i Koleda, koje u hrišćanstvu zamenjuju dva sveca čiji se dani praznuju u julu, sveti Ivan (Jovan) i sveti Petar. U periodu od Božića pa do Ivandana, u vreme jačanja Sunca, nad plodnošću, koja je povezana sa Sunčevom svetlošću i toplotom, vlast ima Kupalo, mlado Sunce, a onda je, simbolički, davanjem cveta, predaje svom bratu Koledu. Nakon predaje života, svog i života u čitavoj prirodi, Kupalo umire, a ponovo se rađa na Božić, kada Koledo umire i kada ciklus ponovo otpočinje. U pesmi prisutan je uticaj pesama u kojima je rođenje mladog Sunca poistovećeno sa rođenjem mladog boga, Svarožića, Svarogovog sina. Ovoj pesmi odgovara zimska obredna koledarska pesma u kojoj koledari domaćinu pred čijom kućom pevaju između ostalog žele:

Da proslaviš staroga Koleda,
Da sahraniš pogrebeš Koleda
I dočekaš mladog Svarožića,
Svarožića tog mladog Božića.

 

U nekim krajevima običaj je bio da se od ivanskog i petrovskog cveća pravi lutka,  kojoj se stavljao venac na glavu i koja se zatim puštala niz reku da plovi, pri čemu su pevane određene pesme. Lutka se zvala Murena, Morana ili Čojčole.

Oj ti naša Mureno,
Oj ti naš mili Čojčole!
Plovi, plovi niz vodu
Tamo dalje u more.
Kada budeš u more
Ono crno veliko,
Kaži, kaži Mureno
Kaži, kaži Čočojle!
Plivam, plivam mladena,
Plivam, plivam mladena
Iz te zemlje daleke
Gde no biva Kupalo
I sa njime Koledo
Oba brata jednaka.
Svako dobro davala,
Ponajviše varenja,
Svakog smoka bijela.
Mene gone devojke
Što nemaju momčadi,
Silni velji drugova,
Što ne rodi ta zemlja
Muškim plodom porodom.
Već čudi me, ti more,
Pošlji tamo te vojne
Silnog cara Dušana
Što jih vodi za more.
Deve momke želile,
Car jim momke ne dovo,
Već odveo na vojnu.
Ako momke ne dadne,
Sve će deve pomreti,
Višnju bogu žaliti.

Ako se zanemare značenjski slojevi koji se tiču vode kao staništa duša umrlih i lutke kao zamene za ljudsku žrtvu, i ova pesma može se tumačiti u ključu koji se tiče plodnosti. Ranije pominjana božanstva, braća Kupalo i Koledo, obezbedili su izobilje u hrani, a sada se priželjkuje i brojan porod. Plodnost i obnavljanje tiču se podjednako i prirode i ljudske zajednice.

Petrovdanske pesme

Veče pred Petrovdan, baš kao i pred Ivandan, palile su se lile i obnosile oko torova, a zatim se u gluvo doba brao zdravac koji se sutradan davao stoci da bi bila zdrava. Paljenje lila pratile su različite pesme.

 

Peruniko, lepo cveće,
Lepo cveće, plavo cveće,
Lepo rasti, lepo cvetaj
Da t’ uzberem mome bratu,
Mome bratu Radigostu,
Radigostu velju boru,
Velju boru Gostoslavu
Što no goste pričekuje,
Što no gošće dočekuje,
Da mu dade mili boru,
Mili boru velji Perun,
Velji Perun velju snagu,
Velju snagu i jačinu
I jačinu krepke miške,
Da pobije svog dušmana,
Svog dušmana Tatarina,
Tatarina tog Turčina,
Tog Turčina crna gosta,
Crna gosta nezvanoga,
Nezvanoga, prokletoga,
Prokletoga iza mora,
Iza mora sinja crna,
Crna mora Tatarina,
Tatarina tog tuđina,
Tog tuđina dušmanina.

Pesma ima formu obraćanja biljci, budući obredi vezani za ovaj praznik uključuju i verovanje u magijsko dejstvo bilja. Perunika pripada kultu boga groma Peruna, a u ovom slučaju namenjena je drugom božanstvu, Radgostu (Radigostu), kome treba da podari snagu neophodnu za vršenje njegove funkcije. Uloga Radgostova predstavljena je kao dvostruka. S jedne strane, on je bog gostoljubivosti (otuda njegovo drugo ime, Gostoslav), a sa druge zaštitnik od neželjenih gostiju, tj. zlih, demonskih sila. Određenja tih sila su istorizovana, ali njihovi atributi (crni, proklet, nezvan, dušmanin) i položaj njihovog staništa („iz amora crna sinja“) ukazuju na to da se radi o bićima koja ne pripadaju ljudskom svetu.

Prošetala do dva do tri brata,
Jedno beše Kupalo obilni,
A drugo mi Koledo sabirni,
A treće mi Perune daždljivi
Pokraj dvora Ognjene Marije,
Mile seje Peruna velikog.
Perun pita svoju milu seju,
Perun pita svetitelj Ilija:
„Mila sejo, Ognjena Marijo!
Kad no beše dana Ilinoga
Da se Ika malo proveseli,
Proveseli nebu u oblaku,
U oblaku na sve četir strane,
Da poigra munje i gromove
I svetlice što vraze nalaze,
A strelice što vraze streljaju?“
Govori mu Ognjena Marija:
„Mili brate, Perune Ilija,
Davno bilo, sad se pripoveda
Kada beše dana Ilinoga.,
Dan ti proša, skoro neće doći.“
To Iliji vrlo mučno bilo
Ama mu se na ino ne može
Te on čeka dana Perunova.
Nek ga čeka, dočekat’ ga neće!

Nekadašnja božanstva, a kasnije hrišćanski sveci čiji se dani proslavljaju leti i koje je narod naročito poštovao i strogo pazio da ih ne uvredi radeći na praznik sreću se u ovoj pesmi kao članovi porodice božanskih bića. Među njima se samo Ognjena Marija sreće pod svojim hristijanizovanim imenom, dok se gromovnik podjednako naziva  i starim, paganskim i novim, hrišćanskim imenom, da bi se ta imena na kraju stopila u jedno (Perun Ilija). Kupalo i Koledo zadržavaju svoja paganska imena. Atributi i funkcije navedenih božanstava pripadaju u potpunosti paganskom sloju verovanja. Epiteti koji stoje uz imena božanske braće povezani su sa ulogom koju oni imaju u prirodnim procesima koji utiču na plodnost i, samim tim, na opstanak čoveka. Kupalo nosi epitet obilni budući da je pod njegovom vlašću onaj deo vegetativnog ciklusa od koga zavisi kako će prinosi poneti i koliko će godina biti rodna. Koledo je nazvan sabirnim jer njemu pripada vreme kada se letina sakuplja. Ključni faktor koji utiče na obilje, naročito leti,  jesu padavine, koje zavise od Peruna, pa on zbog toga nosi epitet daždljivi. Glavni deo pesme jeste dijalog između Peruna/svetog Ilija i Ognjene Marije, u kome je sadržana legenda o tome da Odnjena Marija pazi da sveti Ilija nikad ne sazna kada je njegov dan jer bi se on tada toliko radovao i pucao munjama i gromovima da bi ugrozio život na zemlji. Perun/sveti Ilija predstavljen je i u svojoj funkciji zaštitnika od zlih sila koji munjama osvetljava i otkriva a gromovima gađa i uništava demone.

Ilindanske  (dodolske) pesme

Dodolske povorke okupljale su se tokom leta u svakoj prilici kada je trebalo zaustaviti sušu i prizvati kišu. Na Ilindan posebno su se okupljale, budući da je Perun, čiji  je sveti Ilija u narodnoj religiji hristijanizovani naslednik, prema verovanju, upravljao munjama, gromovima i kišom. Dodole, sa vencima od trave, žitarica, vinove loze i grančica voćaka, išle su od kuće do kuće i pevale, a zatim ih je domaćica svake kuće polivala vodom po glavi i nogama, što je, prema simpatičkoj magiji, trebalo da izazove kišu. Na kraju su dodole darivane.

Iziđ, iziđ, domaćice
Vaj, dažde, vaj!
Domaćice Ratajice
Vaj, daždu, vaj!
Dođoše ti mili gosti!
Mili gosti iz daleka!
Sa oblaka daždljivoga
Od onoga Dažda silna
I njegova mila brata
Gromovnika tog Peruna.
Doneše ti lepe glase,
Lepe glase, lepše vesti:
Vedro nebo provali se,
Rosnu daždu otpustilo,
Odaždi ti te useve,
Tu pšenicu bijelicu,
Belu lojzu tu vinovu,
Tanka lana i konoplje.
Daruj, daruj, ratajice
naša mlada domaćice,
Daruj, daruj, nas daždole!
Svakoj daždi bela groša,
A toj daždi žuti dukat.

Dodole su ovde prikazane kao izaslanici bogova koji i sami pripadaju drugom, božanskom svetu, pa otuda sa njim lakše stupaju u kontakt i upućuju mu molbe. Ovo se, dakako, može posmatrati u svetlu onih istraživanja koja dodole povezuju sa kultom mrtvih. Darivanje se, u tom smislu, može poistovetiti sa prinošenjem žrtve. Uz gromovnika Peruna kao gospodar kiše pominje se njegov brat Dažd (Dažbog). Ova dva božanstva smeštena su na kišni oblak i treba da donesu padavine i tako obezbede bogate prinose.

Romana Radović