IE8 accelerator
facebook fun page


                           Svarožić (Zuarasici)

       Svarožić, bog polapskih Slovena, jedno je od najmisterioznijih božanstava slovenske mitologije. Sve što možemo saznati o ovom bogu može se svesti na nekoliko redaka iz Titmatovih spisa i jedva nekoliko reči nađenih na ruskim spomenicima iz četrnaestog, petnestog i šesnaestog veka. Međutim, čak i na osnovu ovako malog broja činjenica kojima raspolažemo, a koje u sebi sadrže informacije o prirodi Svarožića, dosta toga možemo zaključiti o ovom božanstvu, kao i o slovenskoj duhovnosti uopšte.
     Šta možemo saznati čitajući spise hroničara Titmara? Opisujući Radgostov hram u Retri Titmar spominje slike bogova koje se nalaze u unutrašnjosti hrama, a među ovim slikama najimpresivniji je prikaz božanstva koje se naziva Svarožićem. Titmar naziva Svarožića prvim među prikazanim bogovima, bogom koga Retrijani najviše poštuju. Ovo božanstvo prikazano je sa šlemom na glavi, mačem i slikom crnog bika na grudima. Vidimo da je ovde reč o ratničkom božanstvu, koje je osim oružja i ratničke opreme imalo i svoju zastavu, koja je takođe stajala u Radgostovom hramu u Retri. Zastave svih prikazanih bogova čuvane su u hramu  sve do momenta kada bi Retrijani krenuli u rat. Tada bi zastave bile iznošene iz hrama i nošene u borbu, verovatno da bi Retrijanima omogućile božansku pomoć u predstojećoj bici. Ruski spomenici iz četrnaestog, petnaestog i šesnaestog veka pak opisuju Svarožića na potpuno drugačiji način. Ovde se ne spominje da je reč o bilo kakvom ratničkom božanstvu već je Svarožić definisan kao božanstvo ognja. Sloveni se „mole ognju i nazivaju ga Svarožićem” kaže izvor iz šesnaestog veka dok nešto stariji izvor navodi da se ognjevi medju Rusima nazivaju Svarožićima. Na osnovu ovoga možemo zaključiti da je Svarožić, kao i Simargl, bio božanstvo ognja, dok su njegove ratničke karakteristike vezane, pre svega, za ratnički mentalitet naših predaka, starih Slovena. Jer, kao što znamo, retko koje slovensko božanstvo nije imalo ratničke karakteristike, čak su i ženska božanstva bila na neki način povezana sa ratom (setimo se Živine slike na jednoj ratničkoj zastavi ili legendarne ptice Mater Sva iz Velesove knjige).
     Etimološka analiza Svarožićevog imena učvrstiće našu tezu prema kojoj se Svarožić definiše kao ognjeno božanstvo. Naime, isti koren reči koji se nalazi u Svarogovom i Svarožićevom imenu nalazi se i u ruskoj reči svarit koja znači „kovati” kao i u rumunskoj reči sfarog čije je značenje „spržen”. Takođe, proučavanje rodbinskih veza medju slovenskim bogovima doneće nam pregršt informacija o Svarožićevoj vatrenoj prirodi. Ovo božanstvo se, kao što znamo, naziva Svarogovim sinom, što mu i same ime kaže jer je nastavak - vezan, pre svega, za poreklo i porodičnu pripadnost. U srpskom jeziku najčešća su prezimena koja se završavaju upravo na -ić, pa tako imamo porodicu Marković čiji je najstariji predak Marko, porodicu Petrović i njihovog rodonačelinika Petra, te Ivanoviće, Jankoviće, Jovanoviće itd. Svarožić je, dakle, sin Svaroga, boga nebeske vatre koga mnogi smatraju nebeskim kovačem, odnosno, slovenskim Hefestom. Svarožićeva braća su Dajbog, Horz i Simargl, koji se ponekad i sami nazivaju Svarožićima.

Svarožić - Ana Milojković Omi
Sada dolazimo do jedne specifične karakteristike slovenskog duhovnog sistema koja se očituje u činjenici da su najvažnija slovenska božanstva vatrene prirode. Naime, u slovenskoj duhovnosti često se potencira solarni princip dok se sami Sloveni nazivaju poštovaocima vatre. Velesova knjiga naziva Slovene Dažbogovim unucima dok ruski spomenici navode da Sloveni obožavaju ognjeve tj. Svarožiće. Sveto piće Slovena je surica, napitak neraskidivo vezan za Sunce i solarnu energiju. Sve nam ovo govori da su Sloveni u svom religijskom sistemu zadržali vedski kult vatre koji je iz njihove arijske prapostojbine prenet u novu slovensku domovinu.
     Iz svega ovoga možemo zaključiti da  je najvažnija funkcija Svarožića ona koja ga definiše kao božanstvo ognja. Njegova priroda je, dakle,  svetla i solarna što je odlika većine slovenskih božanstava. Spasoje Vasiljev, štaviše, smatra Svarožića samim bogom Sunca naglašavajući na taj način njegovu solarnu prirodu. Kroz proučavanje i analiziranje Svarožićeve prirode dosta toga možemo saznati o slovenskoj duhovnosti uopšte, jer nam činjenica da su Sloveni poštovali Svarožiće mnogo govori o osnovnim odlikama stare slovenske religije. Bili Svarožići sveti ognjevi ili sami vatreni bogovi, slobodno možemo zaključiti da su Sloveni legitimni naslednici starih Vedejaca čija se vere zasnivala na poštovanju svetlosti i vatre kao vrhovnog fizičkog i duhovnog principa. Dokaz o povezanosti Slovena i Vedejaca možemo naći i u najvažnijem arijevskom spisu - Manuovom zakoniku. Osim sličnosti ovog zakonika sa zakonikom srpskog cara Dušana, u ovom spisu možemo nači i na informaciju da je jedan od šest arijevskih vladara - Manua, bio niko drugi do Svarožić.


Vesna Kakaševski