IE8 accelerator
facebook fun page


                                 Ala

     Ala je mitsko biće koje je postalo deo južno slovenske tradicije pod uticajem Turske i Grčke. Međutim veruje se da je pre dolaska ovih kultura u mitologiji Slovena postojalo biće koje je imalo uloge kao što ih ima ala. Naime postoji jaka povezanost ala i drugih bića, pogotovu uloga tih bića i uloge ale, koja verovatno nije nastala nakon kulturnog uticaja drugih kultura, već je tu bila i ranije, samo je to biće promenilo ime. Ala je bila poznata samo u krajevima gde su Turci i Grci imali uticaja, dakle samo južnim Slovenima i to takođe ne svim.

      Ala predstavlja demona nepogoda. Ona donosi grad, a samim tim unistava useve, zbog čega je bio omražen među stanovništvom. Protiv njega se borio zmaj. Zmaj je bio dobar demon koji je terao alu sa mesta gde je živeo i štitio tamošnje useve. Prema nekim verovanjima alu je mogao oterati i vetrovnjak, zduhać ili zmajeviti čovek. Verovalo se da ala donosi i oluje koje čupaju drveće. Zapravo smatralo se da je upravo ala isčupala to drveće. Smatralo se da je ala snažna. Postoji i izreka ,,jak kao ala’’, koja se upućuje izuzetno snažnim osobama. Ala je mogla zaluditi čoveka i za takvog čoveka se govorilo da je alosan.
      Oblik ale u srpskim nije tačno određen i taj oblik varira od oblasti do oblasti. U Gruži se verovalo na primer da je ala nevidljivo biće koje živi u vazduhu, virovima i jezerima. Mogla se samo čuti, olujno zviždanje je najavljivalo njen dolazak. Ukoliko se čula, pucalo se ka oblacima, da bi se ala ubila. U okolini Leskovca se smatralo da ala ima konjsku glavu, a telo kao zmija.

Aždaja - Dušan Božić
Da je velika, glavu krije u oblacima, a repom čupa drveće. Kada bi joj neko ugledao glavu, mislilo se da će poludeti. Postoji predstava ale kao čudovišta s velikim ustima, koja u ruci drži kašiku kojom jede. Zato su se alama nazivali ljudi koji neumereno jedu. Takođe u nekim delovima Srbije se smatralo da orao koji se vidi pred oluju je zapravo ala i da vodi olujne oblake. Postoji i drugo verovanje, po kome je orao prijatelj ljudi i bori se sa alom i odvodi opasne oblake dalje od svog kraja. Tako su se u nekim krajevima radovali pojavi orla, jer su smatrali da će odbraniti područje od grada i drugih nepovoljnih padavina. U istočnoj Srbiji se smatralo da se orao bori sa alom i dovodi olujne i kišovite oblake dalje od svog kraja da bi zaštitio svoje ptiće od nevremena. Tako se smatralo da će sušni biti oni krajevi gde orao savije svoje gnezdo. U Makedoniji i Skopskoj Crnoj Gori mitsko biće sa alinim osobinama se zvalo ažder ili lamnja i verovalo se da je to žena koja popije žito i gržđe dok je u cvatu. Gonili su je takođe zmajevi, ali tada je bivala najopasnija i mogla se sakriti u žito. Dolaskom hrišćanstva Sveti Ilije je preuzeo ulogu goniča ala, kao i ubice istih. U Bugarskoj se ovo biće nazivalo Hala i zamišljano je kao gust crn oblak iz čijeg repa je padao grad. Takođe Bugari su znali za slično biće koje se nazivalo Lamja i kje se zamišljalo kao žena sa oštrim noktima, psećom glavom i oštrim zubima, a telo joj je bilo prekriveno žutim krljuštima.
      Kod ostalih Slovena demon nepogoda je bila Baba Jaga, zamišljena kao žena ogromnog rasta sa velikim nosem i isturenom bradom. Verovalo se da jede decu, a njeno prisustvo donosi oluju i hladnoću. Navodno je živela u šumi na kući postavljenoj na kokošijim nogama, a ogradu je imala sačinjenu od ljudskih kostiju i lobanja. Verovatno je da se kod južnih slovena ovaj demon izmešao sa demonom stranog porekla. O tome može da posvedoči i to da se lamja ili lamnja smatrala ženom.
      Reč ala je grčkog porekla i izvorno značenje je bilo – grad, tuča. Lamnja je takođe grčkog porekla. U helenskoj mitologiji Lamija nije bila demon nepogode, već Zeusova ljubavnica, koja mu je rodila nekoliko dece. Međutim Hera ih je sve ubila iz ljubomore. Zato Lemija uništava tuđu decu, pa ima epitet proždrljiva, koju je takođe nosila ala, koja se još nazivala i nenasitom.
      U nekim krajevima došlo je do spajanja dvostrukog imena za ovo biće. Te je tako od ale i lemnje nastala alamunja. Ona je predstavljala jak vetar, koji odnosi seno, snopove i savija drveće. Bilo je to biće izuzetne snage, te se za čoveka koji vredno radi i mnogo govorilo ,,radi kao alamunja’’. 



Nikola Milošević