IE8 accelerator
facebook fun page


                 Polikefalnost slovenskih bogova

       Slovenska mitologija je po mnogo čemu specifična. Nju karakteriše podeljenost na veliki broj panteona koji su vezani za određeno geograsko područje, kao i jedan vrednosni sistem koji se retko sreće u mitologijama i religijama drugih naroda. Ipak, najspecifičnija odlika stare slovenske religije je polikefalnost njenih božanstava, odnosno, činjenica da se veliki broj slovenskih bogova predstavlja sa više glava. Ovakav način predstvaljanja božanstava karakterističan je, pre svega, za baltičke i polapske Slovene. Setimo se samo kipova Svetovida, Ruđevida, Porevida, Radgosta i Porenucija a tu su i statue Triglava, troglavog božanstva kojeg su obožavali preci današnjih Poljaka. Kult troglavog boga postojao je i kod Južnh Slovena a ime ovog entiteta bilo je Trojan. Simargal se takođe predstavljao sa više glava- njegove statue prikazivele su zastrašujuće sedmoglavo božanstvo sa izraženim ratničkim karakteristikama.
Triglav    Ako pažljivo analiziramo fenomen polikefalnosti slovenskih bogova uočićemo da nijedno božanstvo nije predstavljeno sa proizvoljnim brojem glava. Svetovid je uvek prikazan kao četvoroglav, Triglav kao troglav, Simargl je sedmoglav itd. Koji je smisao ovih brojeva? Obično se smatra da četiri Svetovidove glave predstavljaju četiri strane sveta u koje ovo svevideće božanstvo gleda. Pet Porevidovih glava shvata se kao pet zimskih meseci dok sedam glava Ruđevida predstavljaju sedam meseci letnjeg perioda. Govoreći o Simarglu, napomenuli smo da je njegovo ime povezano sa brojem sedam, otud i njegovih sedam glava. Što se Triglava tiče, broj njegovih glava možemo povezati sa konceptom svetog trojstva koje postojlo u religiji koja je prethodila slovenkom paganizmu. U pitanju je , naravno drevna arijevska religija vedizam a ovaj koncept  naći ćemo kasnije i u hrišćanstvu, koje je i dan-dans zvanična vera slovenskih naroda. Velesova knjiga takođe spomnje trostruka božanstva koji se nazivaju Triglavi pa slobodno možemo zaključiti da je koncept svetog božanskog trojstva oduvek postojao medju Slovenima. Ostaje nepoznato zašto je statua Porenucija imala pet glava a takođe nije ni poznato šta predstavljaju četiri glave Zbručkog idola. Moguće je da se ovde radi o jednom od kipova  Svetovida, međutim, postoji i mogućnost da su na njemu prikazana četiri različita božanstva- dva muška i dva ženska. Pojavu dvoglavog boga Radgosta ćemo podrobnije analizirati kasnije.
     Fenomen polikefalnosti slovenskih bogova pokušaćemo da objasnimo na jedan filozofsko-psihološki način. Naše ispitivanje ove pojave temeljiće se na filozofiji Fridriha Šelinga, nemačkog filozofa koji je živeo u osamnaestom i devetnaestom veku. On je celokupnu mitologiju tumačio po jednom ključu koga ćemo mi usvojiti za potrebe ove analize ne bi li , makar malo, osvetlili mračne kutke slovenskog mitološkog sistema. Celokupna Šelingova filozofija mitologije zasniva se na ideji da je mitologija jednog naroda odraz njegove teološke sveti koja je u momentu nastanka te mitologije bila na određenom stepenu razvoja. Teološku, odnosno, mitološku svest definisaćemo kao svest jednog naroda koja se na određeni način odnosi prema božanskom, bilo da je u pitanju mnoštvo bogova ili jedan jedini predmet obožavanja- Bog ili Priroda. Najniži stepen mitološke svesti je, po Šelingu, vezan za period animizma u kome se nijedno božanstvo nije posebno izdvajalo već se, kroz verovanje u duhove prirode poštovala celokupna Priroda. Najviši stepen mitološke svesti dostignut je, pak, u doba klasične Grčke kada su sva božanstva bila izdvojena kao posebna, pri čemu su njihove funkcije bile jasno definisane a njihove ličnosti do kraja izgrađene. Ako po ovom ključu tumačimo slovensku mitologiju doći ćemo da zaključka da je svest slovenskih naroda, u vreme nastanka njihove mitologije egzistirala na stepenu između animizma i potpuno formulisanog mitološkog sistema kakav je bio, recimo, sistem grčke mitologije. Mitologije Slovena bila je naravno, bliža jednoj uređenoj mitlogiji nego animizmu, jer se iz njenog koncepta jasno vidi da se težilo sitematizaciji mitološkog sadržaja. Ostaje utisak da je slovenskoj mitologiji nedostajao samo jedan korak do potpune sitematizacije pa najviši stepen mitološke svesti nikad nije bio dostignut.
    Činjenica da su se slovenski bogovi prikazivali kao polikefalni poslužiće kao dokaz Šelingovoj tezi da  su svi narodi egzistirali na određenom nivou teološke tj. mitološke svesti. Jer upravo iz ovakvih predstava bogova možemo zaključiti da se u slovenskoj svesti božanstva nisu potpuno izdiferencirala već su još uvek egzistirala u nekoj vrsti jedinstva. Ovo posebno važi  za božanstva polapskih i balatičkih Slovena koja su se prikazivala kao polikefalna, ali i za bogove ostalih slovenskih panteona čije funkcije nisu bile jasno definisane, već su se mešale sa funkcijama ostalih bogova. Na osnovu Šelingove mitološke teorije možemo zaključiti da je svako slovensko božanstvo koje se predstavljalo sa više glava, na ovaj način  simbolizovalo, zapravo, panteon u malom. Po ovom tumačenju pet Porevidovih glava predstavlja pet različitih bogova a sedam glava njegovog brata Ruđevida stoji umesto sedam bogova kijevskog panteona. Triglav i RadgostTrojan bi onda mogli prikazivati tri različita božanstva ili pak, različite aspekte jednog istog boga. Što se tiče Svetovida, u pitanju je ipak bilo jedno određeno božanstvo čija je četvorostrukost kroz polikefalni prikaz samo bila naglašena. Ovo se, nažalost, ne odnosi na entitet koji je prikazan na Zbručkom idolu na kome su, osim 4 različita božansta prikazane i 3 različite sfere Univerzuma: nebeski, ljudski i podzemni svet. Iz svega navedenog možemo zaključiti da stari Sloveni nisu najpreciznije izražavali svoje shvatanje bogova zbog čega su umesto više njih prikazivali jednog.
    Interesantno je da se po ovom ključu mogu tumačiti i ostale pojave u slovenskoj mitologiji kao što je, recimo, činjenica da određena božanstva imaju i svoj životinjski oblik. Dažbog i Hors, kao što znamo, imaju vučju prirodu, Radgost se povezuje sa tigrom itd. Ovaj fenomen možemo protumačiti kao uticaj šamanizma u slovenskoj mitologiji tj. ispoljavanje jednog shvatanja koje je prethodilo paganizmu kao stepenu teološke svesti na kome su Sloveni egzistirali. Ispitujući ovaj fenomen vidimo kako se mitološka svest starih Slovena postepeno razvijala iz animizma prolazeći kroz šamanizam i totemizam da bi na kraju dostigla onaj stepen u kome svoje bogove shvata kao pojedinačne i gotovo potupno izdiferencirane entitete. Upravo se zato Radgost nje prikazivao kao jasno definisano božanstvo već je je on u slovenskoj svesti egzistirao u jedinstvu sa svojim životinjskim oblikom- tigrom.

 

Vesna Kakaševski